Znameniti Zlatarščani

Zlataru su pridonijeli istaknuti pojedinci: dr. Juraj Žerjavić, Pavle Gregorić, prof. Kazimir Sviben, ali i mnogi drugi.

Dr. Juraj Žerjavić

Svećenik, opat i zastupnik u Hrvatskom saboru rođen u Zlataru 1842. od oca Andrije i majke Josipe von Kallay. Nakon pučke škole, koju je završio u Zlataru, pohađao je gimnaziju u Zagrebu. Nakon završetka gimnazije nadbiskup Juraj Haulik ga šalje u Rim, gdje je kao novak Germanicuma od 1862. do 1869. studirao na Gregoriani te završio filozofiju i bogoslovlje da bi nakon završetka studija bio promaknut u doktora filozofije. Za svećenika je zaređen 7. srpnja 1868., a kad se vratio iz Rima 9. svibnja 1869. imenovan je za kapelana u župi sv. Petra u Zagrebu i nadstojnika u nadbiskupskom orfanotrofiju.

Od 1871. kao profesor na Klasičnoj gimnaziji, predaje latinski, hrvatski, njemački, povijest i zemljopis. 1874. godine Juraj Žerjavić je imenovan župnikom u Mariji Bistrici i "začasnim prisjednikom" Duhovnog stola. Tijekom svog boravka u Mariji Bistrici Žerjavić je dao izgraditi novu crkvu i dvije škole. 1884. godine postaje redovitim podarhiđakonom kotara Stubičkog. Zbog značajnog doprinosa znanosti i obrazovanju potkraj 19. i početkom 20. stoljeća jedna od središnjih zagrebačkih ulica nosi ime po njemu.

Bio je pristašom Stranke prava, dijelom svećenstva iz Hrvatskog zagorja koje je širilo pravaške ideje među stanovništvom u Hrvatskom zagorju. Slovio je kao jedan od uglednijih i utjecajnijih pravaša 1890-ih. Njegovu pravašku usmjerenost se može vidjeti kroz cijelo jedno razdoblje, u kojem se ističu iduća djela: 1884. je na izborima za Hrvatski sabor glasovao za kandidata Stranke prava, 1886. je položio kauciju za pravaško političko glasilo "Hrvatska", izbori 1887. i njegova uloge u poznatoj aferi s 30 mandata ponuđenih pravašima za suradnju s režimskom Narodnom strankom protiv izborne koalicije oporbenih stranaka.

Prastric je Jurija Agabekova, jednog od najpoznatijih svjetskih dizajnera vanjske rasvjete.Otac Jurija Agabekova, poznati hrvatski ljevičar Ladislav Žerjavić , bio je zarobljen kao austro-ugarski vojnik na ruskoj bojišnici za vrijeme prvog svjetskog rata te je onda promijenio prezime.

U vremenu od 1870. do 1875. Žerjavić je napisao više crkvenih djela i znanstvenih radova te pisao za "Katolički List".

"O postanku čovječje duše", "Nepogrešljivost papina", "Placetum regium", "Čovjek majmun" (znanstveni rad u dva sveska) 1872. - 1873. godine (reakcija na Darwinovu teoriju)

Među brojnim djelima Jurja Žerjavića, jedno od najvažnijih je proširenje i obnavljanje župne crkve u Mariji Bistrici 1879. i 1882. godine prema nacrtu bečkog arhitekta Schmidta. 1909. Žerjavić poklanja svoju kuću u Žerjavićevoj ulici u Zagrebu i 200.000 kruna za osnivanje i uzdržavanje prve Tehničke visoke škole iz koje kasnije nastaje Tehnički fakultet. Sredstvima Žerjavićeve zaklade kasnije se je krenulo u izgradnju zgrada laboratorija i stanica u dvorištu fakulteta na Rooseveltovom trgu, kao i niz ostalih projekata namjenjenih unaprjeđenju visokoškolskog obrazovanja u Zagrebu.

Pavle Gregorić

(Zlatar, 18. listopada 1892. – Zagreb, 23. ožujka 1989.), liječnik, partizan prvoborac, hrvatski komunist, vijećnik AVNOJ-a, političar i narodni heroj.

Rođen je 1892. godine u Zlataru, u Hrvatskom zagorju. Srednju školu završio je u Zagrebu, a studij medicine započeo u Grazu. Tijekom studija je mobiliziran kao sanitetski časnik, u austro-ugarsku vojsku. Kao ratni zarobljenik, 1916. godine, prijavio se za dobrovoljca u Srpski dobrovoljački korpus, s kojim je sudjelovao u borbama u Dobrudži. Poslije Veljačke revolucije u Rusiji, 1917. godine, napustio je korpus i stupio u rusku armiju. Ubrzo ju je napustio i postao vojnik jugoslavenskog bataljuna u Kijevu. Ovaj bataljun je, kasnije, prebačen u Sibir (Tomsk) i preformiran u puk koji je nosio ime „Matija Gubec“.

Pavle se u Tomsku, 1919. godine, povezao s organizacijom Boljševičke partije. Poslije agitacije, koju je izvršio u puku, uspio je cijeli puk prebaciti na stranu Crvene armije. Tijekom ljeta 1920. godine, postao je članom Ruske komunističke partije (boljševika). Iste godine je bio upućen u Moskvu, gdje je pomogao formiranju škole „Crvenih zapovjednika“ za Jugoslavene - sudionike građanskog rata. U toj školi je držao političku nastavu i bio tajnik partijske ćelije.

U kolovozu 1921. godine, vratio se u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca i odmah se uključio u rad, tada već ilegalne, Komunističke partije Jugoslavije. Nastavio je studij medicine, koje je završio 1924. godine u Zagrebu. Poslije završetka studija, radio je kao liječnik u raznim krajevima zemlje. Državni sud za zaštitu države osudio ga je 1932. godine na dvije godine zatvora, a 1934. je ponovno osuđen na dvije godine zatvora. Nakon izlaska, organizirao je ilegalnu točku za prebacivanje dobrovoljaca u građanski rat u Španjolskoj

Na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, 1937. izabran je za člana Centralnog komiteta KP Hrvatske. Ponovno je bio zatvoren od prosinca 1939. do svibnja 1940. godine.

U ožujku 1941. godine, bio je uhićen zajedno s Otokarom Keršovanijem i Ognjenom Pricom, ali je neposredno pred napad Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju uspio izaći iz zatvora. Po zadatku Centralnog komiteta KPJ, prvih dana Travanjskog rata išao je kod zapovjednika grada Zagreba zatražiti oružje za radnike da se odupru fašističkim agresorima i brane zemlju, ali je bio odbijen. Poslije kapitulacije Jugoslavije, sudjelovao je na Svibanjskom savjetovanju CK KPJ u Zagrebu.

Ubrzo je bio poslan u Moslavinu i Slavoniju da organizira oružani ustanak. U jesen 1942. godine prešao je na oslobođeni teritorij Like i Korduna, gdje se nalazio Glavni štab NOV i PO Hrvatske i CK KP Hrvatske. Jedan je od osnivača i sekretar (tajnik) ZAVNOH-a. Bio je vijećnik I. i II. zasjedanja AVNOJ-a.

Poslije rata, Pavle Gregorić je vršio mnoge dužnosti u društvenom i političkom životu Hrvatske i Jugoslavije. Bio je član Savezne vlade (1945.), predsjednik Kontrolne komisije NR Hrvatske (1946. — 1948.), predsjednik Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku FNRJ (1948. — 1953.), veleposlanik Jugoslavije u Italiji (1953. — 1955.), član Saveznog izvršnog vijeća (1955. — 1958.) i potpredsjednik Savezne skupštine (1958. — 1963.) i ostalo. Biran je za zastupnika Sabora NR Hrvatske i Savezne skupštine u više saziva. Umirovljen je 1970. godine.

U vezi s neistinama koje se odnose na Vladimira Frajtića (a to je bila tobožnja špijunska veza Hebrang-UNS), dr. Pavle Gregorić je 1. prosinca 1983. napisao: "Žalosno je, da se danas pokušavaju širiti neistine, kojima se krnji ugled naše Partije i borbe."

Prof. Kazimir Sviben

Rođen je 9. veljače 1921. u Zlataru. Klasičnu gimnaziju završio 1940. u Zagrebu gdje počinje i njegova glazbena karijera kao solo pjevača u Zboru zagrebačke katedrale.

Završio je povijest i zemljopis na višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a 1968. uz rad je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirao njemački i francuski jezik te književnost.

Osim pedagoškog rada, niz godina bio je recezent njemačkih udžbenika za osnovnu školu, a sredinom 1970-ih surađivao je sa stručnjacima BBC-a, kojima je predstavio način uporabe radija i televizije u nastavi stranih jezika.

Od 1990. do 1999. godine bio je zastupnik u Hrvatskome saboru i predsjednik saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća. Sviben je bio jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, osnivač zlatarskog i jedan od osnivača HDZ-a u Hrvatskom zagorju.

Autor je većeg broja studija i članaka o zlatarskoj povijesti i govoru, kao i o metodici stranih jezika. Jedan je od osnivača tradicionalne kulturne manifestacije u Hrvatskom zagorju "Dana kajkavske riječi" i dirigent zlatarskog Župnog zbora sve do iznenadne smrti.