Zlatar

Utvrda u Zlataru se kao kaštel (castelli in campo Zlathariensi) prvi i jedini put izravno spominje 21.2.1582. godine u ispravi hrvatsko–ugarskoga kralja Rudolfa II. Habsburgovca, kojom vlasništvo nad njome, odnosno nad njezinim spaljenim ostatcima potvrđuje Gašparu Bojničiću. Budući da znamo da je Gašpar Bojničić ženidbom za Margaretu Buzančić stekao brojne posjede te obitelji na današnjem zlatarskom i batinskome području, nema sumnje da se ova obrambena građevina nalazila prije propasti u rukama obitelji Buzančić. Stoga se postavlja opravdano pitanje jesu li oni bili njezini graditelji?

Naime, do 1546. godine Buzančići su bili vlasnici kuće i kurije na zlatarskome posjedu (domum et curiam nobilitarem in possessione Zlathar). Oduzeo ih im je kralj Ferdinand I. Habsburgovac kao kaznu zbog nevjere Martina Buzančića počinjene gubitkom Klisa i darovao Đuri Poličaninu, kapetanu u službi bana Nikole Zrinskog. Kasnije su Buzančići povratili svoje posjede na zlatarskome području, te su oni kao miraz prešli u ruke Bojničića. Prema tome, na zlatarskome području Buzančići su prije 1546. posjedovali kuriju, a prije 1582. kaštel.

Budući da su oni pripadali sloju nižega zagorskoga plemstva, čija se gospodarska snaga temeljila na prihodima s nekoliko manjih posjeda na zlatarskome i batinskome području, postavlja se opravdano pitanje da li su oni mogli graditi i održavati čak tri građevine na svome zlatarskome posjedu, koji nije mogao biti preveliki budući da je u to vrijeme na istome području postojalo još nekoliko posjeda nižega plemstva? Dodatnu potvrdu da Buzančići nisu u to vrijeme bili dobrog imovinskog statusa svjedoči i podatak da je Martin Buzančić služio kao kaštelan Klisa, utvrde koja je još od pada Ravnih kotara i Like 1527. godine bila neobranjiva jer se nalazila u potpunosti okružena mletačkim i osmanskim teritorijem.

Naime, teško je povjerovati da bi se dobrostojeći Martin Buzančić odlučio biti kaštelan neobranjive utvrde. Izglednije je da ga je neimaština „otjerala“ u kraljevu službu. Stoga se kao graditelj zlatarskoga kaštela logično nameće Đuro Poličanin, koji je nakon 1546. godine mogao Buzančićevu zlatarsku kuriju pregraditi u kaštel. Prema tome, zlatarski kaštel sagrađen je između 1546. i prije druge polovice 1470–ih, kada je kao posjed obitelji Buzančić kao miraz prešao u ruke Gašpara Bojničića, a propao je prije 1582. godine kada se prvi i jedini put spominje u izvorima.

Za razliku od Mača, gdje nisu pronađeni nikakvi tragovi kaštela, skromni zemljani ostatci zlatarske utvrde nalaze se na samome ulazu u suvremeni Zlatar, odnosno neposredno iznad njega, na vrhu nevisokog kupastog brežuljka zvanog Šipron s kojega se pruža dobar pogled na čitavo Zlatarsko polje. Sam vrh ustvari je zaravnjani plato nepravilnog četverokutnog tlocrta u središtu kojega se uzdiže umjetni zemljani humak. On je svojim tlocrtom gotovo istovjetan platou, od čijeg ruba je sa svake strane udaljen približno četiri metra. Sudeći prema konfiguraciji terena i analogijama, čitavi je vrh brežuljka Šipron bio dovoljno velik za smještaj kvadratne branič-kule zaštićene sa svih strana palisadom.