Povijest grada

Kao najstariji do sada poznati podatak s imenom mjesta spominje se posjed Zlatharia u okviru obitelji Bedeković s kraja 13. stoljeća. Zlatharia je latinski oblik hrvatske riječi Zlatar. No, izvorni oblik imena današnjeg Zlatara, onako kako su ga izgovarali ljudi koji su tada tu živjeli bio je Zlatarjeve ili Zlatarjevo.

Postoji nekoliko pretpostavki o porijeklu riječi „zlato“ u nazivu imena. Po jednoj je to zlato koje se u davnoj prošlosti vadilo iz potoka što teku iz Ivanščice preko zlatarskog područja. Prema drugoj je od imena feudalne obitelji Aranjoš (arany znači zlato) koja je u 16. stoljeću gospodarila ovim prostorom. Treća je pretpostavka vezana uz blago što su ga Turci navodno zakopali u Zlatarskom polju (u kraju koji se još i danas naziva „Gradine“) što je ostalo u sjećanju naroda na neke građevine kojima se danas ne zna traga, a u prošlosti su postojale.

Posjede Zlatharia spominju popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću što je izdao Institut za hrvatsku povijest 1976. godine u okviru posjeda vlastelinstva „Ostertz“ kao posjed „domini Ludovici“ 1533. godine, a 1543. i 1544. kao posjed Jurja Poljičanina. Godine 1566. „possessio Zlatar“ pripada obitelji Aranyassy i ovdje se ime Zlatar spomenuto u svojem današnjem obliku.

U razdoblju od 10. do 14. stoljeća vlada velika nesigurnost stoga su izgrađeni gradovi s utvrđenim debelim zidinama na teško pristupačnim uzvisinama. Na obroncima Ivanščice poredali su se: Stari Lobor, Oštrc, Belec, Melem i Greben, a pod njima na podnožju i najstarije crkvene župe u Loboru, Martinšćini, Belcu i Zajezdi. Župa Belec spominje se već 1242., župa Hrašćina, Mihovljan, Lobor i Oštrc (sa sjedištem u Martinšćini) 1334. godine, a župa Zajezda 1336. godine.

Tek krajem 17. i u 18. stoljeća oživljavaju ravnice gdje završavaju brežuljci i putevi prestaju biti izvori straha te počinje rasti važnost područja zlatarskog posjeda. Dokaz tome je pravo održavanje sajmova što ga je 25. lipnja 1659. godine kralj Leopold dodijelio Zlataru na molbu grofa Petra Keglevića. Sajam se spominje i 1433. godine kada je sajmeno pravo od kralja Matije Korvina dobio borkovečki vlastelin Grgur Fodroczy. Godine 1699. središte crkvene župe iz Martinšćine preneseno je u Zlatar gdje je 1762. godine izgrađena nova župna crkva. U tome razdoblju feudalci počinju graditi nove, udobne stambene zgrade te se pojavljuje nekoliko kurija u samom Zlataru i širem području Zlatara, u Loboru (danas Dom za odrasle), u Borkovcu (Mihanović), u Ladislavcu (Neudorfer).

U 19. stoljeću Zlatar se potpuno afirmirao kao upravno, političko, gospodarsko i kulturno središte cijelog zlatarskog kraja. Godine 1842. počinje povijest zlatarske osnovne škole koja je usko vezana uz povijest župe. Svećenik Ivan Gundak pokrenuo je školu 1666. godine kupnjom zemlje na kojoj je sagrađena kuća za učitelja. Godine 1862. sagrađena je nova škola. Škola je u to vrijeme bila najljepša u Hrvatskom zagorju, a danas se u njoj nalazi Gradska knjižnica Zlatar.

Iza Austro-ugarske nagodbe (1867. godine) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868. godine), a posebice za vrijeme banovanja Ivana Mažuranića, Zlatar postaje općinsko i kotarsko sjedište, a svoje najveće upravno promaknuće doživljava 1875. godine kada postaje središte podžupanije čiji status kasnije gubi (1886. godine), no i dalje ostaje kotarskim centrom.

1873. godine u Zlataru je osnovana prva čitaonica koja je brojala sedamdesetak članova, a za prvog predsjednika je izabran Đuro Rukavina. 1907. godine u Zlataru je uveden i telefon. Osnovana su mnoga društva i udruge, podružnica Hrvatskog sokola, biciklistički klub “Lastavica” kao i pjevački i tamburaški zbor. Iste godine počela su izlaziti dva tjednika: Pravaški list “Hrvatska Hrvatom” i koalicijski “Zlatarski tjednik “.

Potiče se okupljanje vinogradara koji su djelovali na čitavom području od Zeline preko Zlatara pa sve do Ivanca. U to vrijeme, godine 1877. Zlatar dobiva i Dobrovoljno vatrogasno društvo te 1883. godine lovačko društvo. Dolazi do obogaćivanja javnog i društvenog života izgradnjom „gomvaonice“ Hrvatskog sokola kojeg je dao izgraditi bistrički župnik Dr. Juraj Žerjavić 1910. godine. Godinu poslije izgrađena je i zgrada Djevojačke škole u Zlataru.

Nakon kratkog izlaganja povijesti Zlatara, još ćemo samo spomenuti poznatija imena obitelji koje su se isticala te više ili manje odlučivale o sudbini zlatarskog kraja. Neke od njih su: Celjski, Konjski, Keglević, Bedeković, Jelačić, Kiš, Zakmardi, Patačić, Gregorjanec, Gising, Kulmer, Erdody, Aranjoš, Gotal, Labaš, Fodroczy, Ratkaj i Rukavina, dr.Juraj Žerjavić, prof. Kazimir Sviben ali i mnogi drugi.