Dvorac obitelji Kiš – Ščrbinec

Kurija - dvorac Ščrbinec jedna je od najzanimljivijih plemićkih rezidencija u Hrvatskome zagorju. Ne samo da svoje podrijetlo nedvojbeno vuče još od srednjega vijeka već je to ujedno najstarija trajno naseljena plemićka rezidencija sve do naših dana. Nalazi se sjeverno od Gornje Batine, gotovo na pola puta do Belca. Premda neki autori njezinu gradnju pripisuju obitelji Petra Ščerbenskog od Ščrbinca između 1450. i 1488. godine, izglednije je da je najstariju građevinu na mjestu današnje kurije podigla obitelj Bužanić.

Ona je gospodarila tim posjedom još od 1461. pa sve do 1697. godine, uz kraće prekide kada se nalazila u rukama njihova rođaka Gašpara Bojničića Kninskog (prije 1582. –?), koji ju je krajem 1470–ih ili početkom 1480–ih pregradio u utvrđenu kuriju. Potom je 1697. godine udajom Doroteje Bužanić za Franju Kiša Šaulovečkog (? – oko 1715.) prešla u posjed jedne od najstarijih hrvatskih živućih plemićkih obitelji, u čijim rukama se još uvijek nalazi. Zahvaljujući činjenici što je bio sporedna rezidencija Kiševih, ovaj kompleks nije bio radikalno pregrađivan tako da je gotovo u cijelosti zadržao svoj izgled dobiven manje–više u građevinskim zahvatima s kraja XVII. stoljeća.

Riječ je o jednokatnoj građevini izduženog i nepravilnog pravokutnog tlocrta pokrivenoj visokim dvovodnim krovištem odsječenih uglova, s manjim podrumom u njezinom sjeverozapadnom uglu. Izuzev prvog kata, jugozapadnog ugla kurije te podzida krovne konstrukcije, čitava je građevina podignuta od grubo lomljenog kamena nejednake visine i povezanog velikim količinama žbuke, tako da pročelja dvorca nose karakteristike zidanja od druge polovice XV., pa sve do kraja XVII. st. Na krajnjem sjevernom dijelu zapadnog pročelja, gotovo uz sam ugao kurije, naslanja se jedna manja jednokatna kula kvadratnoga tlocrta pokrivena piramidalnim krovom.

Njezina tri pročelja u visini prvoga kata otvorena su s po jednim većim prozorom, za razliku od prizemlja koje je osvijetljeno tek jednom manjom pravokutnom puškarnicom na zapadnome pročelju. Danas se u nju ulazi kroz manja vrata probijena na južnome pročelju. Jedna takva kula stajala je sve do 1843. godine približno na sredini istočnoga pročelja, a danas se od nje sačuvao manji fragment njezina južnoga zida uz nekadašnje temelje te otisak na istočnome pročelju kurije do visine današnjega krovišta. Zapadno pročelje kurije otvoreno je u visini prvoga kata s još dvije manje puškarnice kruškolikog otvora, koje flankiraju izlaz na drvenu terasu s nadstrešnicom. S obzirom da se ovim vratima još i danas pristupa pokretnim drvenim stepeništem, naslonjenim na terasu s južne strane, možemo pretpostaviti kako se tu nalazio stariji ulaz u građevinu.

Premda su i terasa i stepenište faksimilski obnovljene građevine, nije nemoguće da svojim položajem i izgledom oponašaju oblik izvorne drvene ulazne konstrukcije. Od ostalih arhitektonskih detalja najzanimljivije su kamene kružne stube kasnogotičkih stilskih karakteristika u sjevernome dijelu dvorca, koje povezuju prizemlje i prvi kat. S obzirom na položaj opisanih arhitektonskih detalja, nema sumnje da se jezgra Ščrbinca nalazi upravo u sjevernom i središnjem dijelu dvorca. Premda ne možemo u cijelosti rekonstruirati njegov najstariji izgled, na osnovi opisanih detalja te podudarnosti tlocrta podruma s tlocrtom prizemlja, kao i podudarnosti tlocrta prizemlja s tlocrtom prvoga kata, možemo pretpostaviti da je Ščrbinec izvorno bio jednokatna građevina pravokutnoga tlocrta, koju je prije 1582. godine nadogradio Gašpar Bojničić Kninski, pretvorivši je u jednokatnu građevinu kvadratnoga tlocrta, kojoj se pristupalo preko drvene konstrukcije kroz vrata u prvome katu.

Iako se od ostalih detalja nisu sačuvali nikakvi ostatci, na temelju analogije (Križovljan Radovečki, Konjščina, Gornja Stubica, Brod na Kupi) možemo pretpostaviti da je u to vrijeme Ščrbinec bio opasan obrambenom grabom i pokriven šatorastim krovom sa ili bez sljemena, kao i da je uz postojeće tri etaže (podrum, prizemlje, prvi kat) mogao imati još i četvrtu obrambenu etažu, sagrađenu u vidu drvene konzolno izbačene galerije, na koju se naslanjala konstrukcija krovišta. Sudeći prema izgledu puškarnica, čini se da su male kule nešto kasnije nadograđene na zapadno i istočno pročelje.

Kada je krajem XVII. stoljeća prestala izravna osmanska prijetnja, počelo je duže razdoblje mira što je dovelo do gospodarskog oporavka hrvatskoga plemstva, a samim time i do promjene trendova u njihovome stanovanju. To je vrijeme kada je ono masovno napuštalo ili pregrađivalo u baroknome duhu stare utvrđene rezidencije. Taj trend nije zaobišao niti Ščrbinec, koji je upravo u XVIII. stoljeću produžen prema jugu i natkriven visokim dvovodnim krovištem odsječenih uglova a pročelja otvorena novim pravokutnim prozorima.

Spoj starog i novog dijela dvorca najbolje je vidljiv na istočnome pročelju, gdje je novosagrađeni dio blago izbačen prema van iz ravnine pružanja starijeg pročelja i kule, i to točno u ravnini unutrašnjeg pregradnoga zida u prizemlju i na prvome katu građevine, odnosno njezina nekadašnjeg jugoistočnog ugla. U toj obnovi izgrađen je i arkadni hodnik u jugozapadnome uglu dvorca (danas zazidan), kroz koji se ulazilo u dvorac. Od ostalih detalja još je zanimljiv sunčani sat na južnom pročelju nedaleko sljemena krovišta.