U 17. stoljeću, obitelj Keglević, u nizini sjeverozapadno od Zlatara, počinje gradnju Loborgrada, jednog od najvrjednijih zagorskih ranobaroknih dvoraca. Dvorac je velikih dimenzija, troetažan, a četiri krila nejednake visine zatvaraju pravokutno unutrašnje dvorište. Sjeverno krilo potječe iz 17. stoljeća i ono je najstarije. Pročelje i zapadno krilo dograđeni su u 18. stoljeću.
U istočnom krilu dvorca nalazi se Kapela Sv. Trojstva, prigrađena na bočno dvoetažno krilo u 19. stoljeću. Kapela završava crnim drvenim tornjem. Svod kapelice oslikan je figuralnim prikazom. Apsida je oslikana oltarnom arhitekturom.
Freske s mitološkim scenama bile su uobičajene u dvorcima iz 18. st. U središnjoj dvorani, u palači na katu, očuvana je stropna slika - četveropreg Feba s muzama u kolima.
Po završetku gradnje, dvorac Loborgrad postaje glavno središte hrvatske loze Keglevića. Grof Oskar Keglević, posljednji potomak ove nekad slavne hrvatske obitelji, prije preseljenja u Zagreb, 1905. godine prodaje dvorac i sva loborska dobra trgovcu Moricu Schlengeru, koji kasnije posjed parcelira i prodaje zemlju seljacima.
Godine 1921. u dvorcu su stanovali ruski liječnici izbjeglice. U dvorcu je nakon toga bila bolnica, a zatim je godinama bio prazan.
Njegov tadašnji vlasnik Stjepan Kovačić, dvorac je namjeravao srušiti i rasprodati građevni materijal jer nije mogao naći kupce. Među zainteresiranima je bila i država koja je dvorac htjela kupiti za žandarsku vojarnu, ali je cijena bila preskupa.
Godine 1937. dvorac kupuje "Društvo za suzbijanje prosjačenja i podupiranje nemoćnika" i u njemu otvara ubožnicu.
Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata dvorac je, nažalost, stavljen u negativni kontekst. U njemu je bio židovski logor. Nakon 2. svjetskog rata nacionaliziran je i pretvoren u starački dom.
Dvorac Loborgrad pripada visokoj spomeničkoj kategoriji O/I.
