Donja Batina

Uspomena na nekadašnju batinsku utvrdu sačuvala se u nazivu brežuljka Gradišće, koje se strmo uzdiže iznad Donje Batine. U dokumentima se taj toponim (mons Graduch) prvi put spominje 1262. godine u opisu međa batinskog posjeda, koji je hrvatsko–ugarski kralj Bela IV. dodijelio Ivanu sinu Ivana, rodonačelniku obitelji Batinski. U rukama njegovih potomaka taj je posjed bio do prije 1430. godine, kada se Elizabeta Batinska udala za Stjepana Kuhingera. Čini se da je Stjepan bio poduzetan plemić jer je već 1430. godine od kralja ishodio pravo održavanja sajma u Batini. Čini se da je taj privilegij povoljno utjecao na razvoj samoga naselja jer se ono već 1447. godine spominje kao trgovište (oppido) i trg (forum).

Udajom njegove kćerke Elizabete (II.) za Andriju Lendakara 1458. godine Batina je ponovno promijenila vlasnika. Kraće vrijeme nalazila se u posjedu Špirančića (prije 1483. – 1498.), da bi potom ponovno bila vraćena Lendekarima, koji su se potkraj XV. st našli, po svoj prilici, u financijskim teškoćama jer su 1500. godine prodali četvrtinu svoga posjeda Martinu de Predryku čime je nastao novi plemićki posjed poznat kao Gornja Batina. Ostatak staroga posjeda ostao je u rukama Lendikara najkasnije do 1568. godine, kada se kao novi vlasnik ili suvlasnik Batine spominje obitelj Kaštelanović.

Prije 1596. Batina je u suvlasništvu Ladislava i Jurja Šafranića, Ivana Hersića te Nikole Košćevića, koji se poimence navodi 1598. godine kao gospodar kurije u Batini. Da li je ona bila utvrđena građevina ostaje pitanje, no ono što je sigurno jest da su njome kasnije gospodarili Bužanići (prije 1600. – oko 1697.), Bogathy (od oko 1697. – približno 1850.), Pisačić–Hanžeković (oko 1850. – oko 1885.), Franjo Pisačić te naposljetku Stjepan Jelačić Bužimski, koji ju je 1887. godine srušio te sagradio današnju kuriju.

Premda se u ispravi iz 1262. godine izravno ne spominje batinska utvrda, njezino postojanje naslućujemo iz naziva brežuljka, koji je nesumnjivo nastao od osnove "grad" u značenju utvrde. Da je ona u to vrijeme doista mogla postojati na tome brežuljku, a da je srednjovjekovni pisar uopće ne spomene ponajbolje nam svjedoči primjer zagrebačkog Gornjeg grada. Premda se u njegovome sjevernome uglu još od VII. st. nalazila utvrda, što je arheološki nedvojbeno utvrđeno, u vrijeme izgradnje slobodnog i kraljevskog grada Zagreba tik do nje ona također nije bila niti jednom spomenuta. Njezino postojanje se, kao i kod Batine, sve do arheoloških istraživanja dalo naslutiti tek iz naziva brežuljka na kojemu je od 1242. godine nadalje trajala izgradnja novoga grada (monte Grech, 1242; montem quemdam nomine Gradyz, 1247).

Kako je utvrda u Batini izgledala danas možemo samo pretpostavljati, no što je sigurno jest da se nalazila na vrhu s triju strana strmog brežuljka Gradišće , koji se uzdiže nekih tridesetak metra iznad zaseoka Veliko Selo u Donjoj Batini. Sam vrh manji je ravnjak nepravilna četverokutna oblika, dovoljno velik za smještaj jedne omanje utvrde, s kojega se pruža pogled na čitavu dolinu potoka Batine približno od Belca na sjeveru pa sve do rijeke Krapine na jugu. S obzirom na to da i na ovome lokalitetu nema tragova zidane arhitekture, možemo također pretpostaviti da su njezini obrambeni zidovi mogli biti izgrađeni kombinacijom zemlje i drva, dakle kao palisada na vrhu obrambenog nasipa sagrađenog od zemlje dobivene iskapanjem obrambene grabe.

Unutar tako relativno slabe, ali ipak čvrsto zatvorene obrambene cjeline mogli su se nalaziti također drveni stambeni i gospodarski objekti. No, i s takvim malim obrambenim potencijalom ona je bila jezgra okupljanja stanovništva na području toga posjeda, što je tijekom XV. st. dovelo do nastanka batinskog protuurbanog naselja. Uspomena na njegovo postojanje sačuvala se u nazivu donjobatinskoga zaseoka Purga u neposrednoj blizini župne crkve Sv. Jakob. Premda se batinska purga uspjela polovicom XV. st. uzdignuti čak do statusa trga i trgovišta, kako nam to svjedoči isprava iz 1447. godine, njezin daljnji razvoj onemogućile su provale Osmanlija.